понедељак, 6. октобар 2014.

Iva je trudna

Gledam tako pre neki dan jedan divan blog. Znam ga dugo, znam ga preko dve godine. Znam nju. Divim se kako napreduje, kako raste i kako razvija to što radi. Ona se prolepšala, napravila neke nove stvari.. Milina jedna!

Onda u nekoj dokolici listam tako Pinterest.. Ponovo sam tamo i prija mi. Pravim sebi slobodno vreme i razonodu, lagano tražim inspiraciju i opuštam se. Pripremam se za velike dane i mesece pred sobom.
I sva ta inspiracija, sve te energije ljudi sa gomilom vremena za kreativnost i stvaralaštvo mi malo napraviše zbrku. Napraviše mi: Hoću i ja! Napraviše mi: Ali, vidi moj blog, vidi ovo! Ali, ne mogu da stignem, pa ja se porađam za nekoliko dana! Čekajte mene! 

U stvari: idite. Doći ću ja, kada budem spremna. Kada budem spremna za tu stranu medalje. Jer ova strana medalje je sada na redu. Tu stranu sam jako želela. O tome sam maštala i evo ga. Dešava se.


Dešava se da bojim Pinokija.
Da čitam priču i listam knjigu.
Heklam vrećicu za bojice.
Raspremam igračke uveče.
Pravim ručak koji voli.
Seckam sveže voće i povrće.
Posle mutim šlag i dajem tokio-laaadu*.  (*čokolada-Iskrin prev.)
Raširim veš, sredim sudove i tako u krug.
http://instagram.com/ivadidit
Umorim se, isprlja se kosa, popusti strpljenje, a onda se setim Tamarine ''samo'' rečenice:  ''Ja sam samo bila kod kuće, samo kuvala, samo spremala, samo čistila, samo išla napolje, samo ga držala za rukice dok prohodava, brala mu cveće, pokazivala mu kestenje i šišarke, a onda u slobodno vreme čitala samo o vaspitanju, o roditeljstvu o ishrani… O kako sam samo grešila."
(Iz ovog vikend posta.)

Pomogne mi svaki put. Da mi ruku, pomogne da ustanem i poturi rame da cmizdrnem, ako dotle dođe.

Čeka me novi period. Kobajagi neke poznate stvari, a zapravo nisu. Ima materijala za komparaciju, a u stvari pojma nemamo šta nas čeka. Još uvek imam deset i kusur kilograma više, sporo ustajem i sve sporije hodam. Ne mogu da stignem Iskru. Čuljim uši da li je počelo. Pitam se da li je mali znak- TAJ znak. Pa ne bude. Onda posmatram stomak koji se pomera. Ponudim Iskri bebu, ona me iskulira. Namažem stomak. Čekam.

I znam da čekate i vi sa mnom. Proći će neko vreme, dok se ponovo vratim u studio. Moj divni studio, koji vam nisam ni pokazala. Nije došlo na red. Nizala sam ogrlice, nisam nanizala fotografije. Nisam. Imam jednu fotku, napravljenu onako usput. Kaže mi brat: E, što sam se isprimao na panoramu! I iškljoca jednu.
Pa vam je pokazujem sada, dok ne uradim zamišljene fotografije i sve ostalo. Dok ne namontiram kolevku i bebeći kutak. Dok ne obučem farmerke.

Do tada stavljam pauzu na blog. Ili bar mislim da je stavljam. Možda izleti neki post, neka fotka, to se nikad ne zna. Ali u planu imam drugačije stvari. Jer, najvažnije je da budem najbolja mama na svetu.

петак, 15. август 2014.

Post oko vrata

Ima taj neki teret, što mi se natovari, kada nešto ne radim. Tipa ne pišem blog. Nema pa nema. Isti taj teret navrati, kada ne objavljujem ogrlice. A šteta. Ima ih dosta, drage su, dragi su ljudi koji su ih naručili, a ja o njima ćutim. Stoje tako u folderu i dosađuju se.

E pa, došlo je vreme da se malo prošetaju po blogu i svrate na stranicu!

U ime druženja ogrlica u albumu, objavljujem njih dve: jednu što je u Podgorici i drugu, što je u Nišu.


Ja verujem da im je tamo lepo, a vi mi recite kako vam se dopadaju :)

понедељак, 11. август 2014.

Ti neki ljudi

Postoje ljudi čije vam samo prisustvo prija. Blagi, zaneseni i prijatni, ništa ne moraju posebno da rade ili govore; ne vidiš ih, a prijaju ti. Kada razgovaraš sa njima, tek primetiš koliko te oplemenjuju, pa neko vreme misliš da ne znaš zašto ti je lepo. Posle ukapiraš.
Postoje i ljudi koje kad god ugledaš- voliš ih. Sa njima gledaš da se družiš kad god možeš i uhvatiš sebe kako sa malo blentavim osmehom pratiš svaki njihov gest.
Ima ljudi koji su tihi. Jedva čuješ šta su rekli, pa više puta izgovaraš: "Izvini, ništa te nisam čula.", ali je to možda i zato što ti ne čuješ dobro. Proveri.
U svakom slučaju, takvi ljudi imaju divne, tople oči i sve govore sa osmehom: i dobro i loše. Samo se zbuniš.
Neki ljudi te sa tolikom pažnjom slušaju i gledaju, da ti postane neprijatno; pa se onda ispraviš i malo više povedeš računa šta govoriš. Ako ti dobro krene, onda se zaneseš, pa postaneš glasan i možda malo naporan ili to bude samo subjektivan osećaj; ali nije ni važno.
Neki ljudi su posebno tihi. Ako znaš da nešto pišu- onda čitaš, pa se zavališ od smeha, što zbog toga što je smešno, što zbog toga što si otkrio šta oni u stvari govore. A ako ti krene komunikacija sa njima, e onda si car. Što zbog toga što ste progovorili, što zbog toga što si ukapirao o čemu sve možeš sa njima razgovarati. Lepe demistifikacije.
Neki ljudi su majstori. Ne po struci, nego po životu.
Ne ono majstor prljav do lakata, nego može i to, a može i sve ostalo. I treba slušati šta govore, jer vazda pametnih možeš čuti, pa ako umeš i primeniti. Onda si kul šegrt.
Neki ljudi su čista inspiracija. Sa njima provedeš trunku vremena i onda se malo odvojiš od zemlje i ne znaš šta bi pre. Prvo ne znaš kako su te tako brzo napunili toliko dobrom energijom, a posle ne znaš šta bi sa njom. Samo tako nabaciš kez i pustiš mozak da radi na hiljadu, bez kontrole.
Ako imaš sreće, sa svim ovakvim ljudima možeš provesti vikend. Ako baaš imaš sreće, onda provedeš vikend sa svim ovakvim ljudima odjednom! Zamisli to!
Vikendi kao ovaj iza mogu da ti napune baterije i inspirišu te da napišeš post posle sto godina. I ko zna šta još mogu, ako se ponove, a ja sve nešto mislim da hoće.

среда, 28. мај 2014.

Ružičaste naočare

O svojim utiscima o protekle dve nedelje radije ne bih. Kako sam to doživela, šta o tome mislim i šta sam uradila je u mojim očima previše lično i biram da o tome ćutim. Ovaj blog je mesto gde delim lepe stvari, mesto gde dolazite da se opustite i rasteretite, pa želim da zadržim tu atmosferu. Ne zato što ne razumem šta se dešava, već zato što mislim da nam je ovakvo mesto potrebno. To što ono postoji, ne znači da je moj život savršen, već iz njega izdvajam savršenosti i od toga pravim kolaž uz koji se lepše živi.

Stoga nastavljam u istom stilu, radi svih nas.

Želim da maštam o moru, jer nam se more bliži i jer more volim. U to ime jedan lajt komplet iznenađenja.



Maštajte o lepim stvarima, ja u njih verujem.


среда, 14. мај 2014.

Nešto sasvim lično

Ogrlice možete kupiti na Zelenom vencu. Dole, u prolazu. "Tunike, helanke, tunike, helanke, O-GR-LI-CE!!!" Stopedes't dinara, razni modeli. Možda ima i tri za sto.

Kod Kineza tek imate ludilo od izbora. Tamo dolaze tete sa onim velikim torbama i kupuju na gomile. Uglavnom butik modeli, ekstravrh, "uzmi ovu, ova ti se sad najviše nosi" i slične. Kod teta u butiku nisu sto dinara, ali kod Kineza jesu.

Od atraktivnijih mesta za kupovinu nakita možemo izdvojiti tržne centre. Izobilje prodavnica, izobilje modela i cena. Ključne reči: "aktuelno" i "u trendu". Lično ne volim aktuelnosti i trend, ali nemam ništa protiv svega toga.

Postoje i elitna mesta za kupovinu nakita. Tamo dolaze odabrani i kupuju odabrano. I uglavnom jako skupo. Plemeniti metali, drago kamenje i slične vrednosti sa mnogo cifara.

Međutim, nisu cifre poenta priče, već autentičnost. Ja njoj dajem prednost i za mene je ona najvažnija.

Ima jedan stil pletenja ogrlica i narukvica koji me je naučila jedna Laura na plaži u Španiji, pre nekoliko godina. Kamp, pesak, konac i smeh, jer ona zna engleski i nemački koliko i ja španski- ni malo. Svejedno sam naučila da pletem i provukla narukvicu kroz bušnu školjku koju sam pronašla na toj plaži. Nula dinara, i milion uspomena.

To je samo moja narukvica, kao što je Tamarina ogrlica samo njena. Nisam je plela na plaži u Španiji, ali sam je pravila samo za nju, po samo njenim prugama. I samo Geravodeli zna šta su te pruge, koliko su važne i odakle potiču. A ja znam da je to prva ogrlica koju sam napravila u svom studiju. I znam da sam je pripremala kao deo iznenađenja, povodom prvog rođendana Putospektive. Zato što je Putospektiva sada velika i sve veća.
Fotka via Iva did it. Instagram
Ovu ogrlicu je Tamara nosila na svom prvom pojavljivanju na televiziji. Nosila ju je i na jedno važno fotografisanje. I nosila ju je povodom otvaranja Iva did it. studija. Stalno je nosi i ja sam stalno srećna zbog toga. A svaka perla je važna i svaka ima svoje mesto. Kao i pruge.
Fotka via Geravodeli
Fotka by Nasmej se ptičica
Fotka by Nebojša Nišić
Mnogo važnosti može stati u jednu ogrlicu, zar ne?

среда, 7. мај 2014.

Kickers putuje u Holandiju

Zapravo, jedan paket je otputovao u Holandiju. Tamo su mu se obradovale jedna Ivana i jedna mala Tara.
Ivana je želela tri ogrlice: jednu šarenu, što sličniju ovoj Tamarinoj, jednu morsku i jednu po uzoru na njene cipele.

Kada je rekla "cipele", prvo što sam imala na umu su bile crvene cipele na špic i štiklu. Lakovane. Tako mi prvo palo na pamet. Međutim, Ivana mi je poslala potpuno drugačije fotografije cipela; onu vrstu što imam recimo pet pari, ako sam dobro sabrala.

"Kiiiikers! Jao, pa Kikers! Pa, Ivana, ja obožavam, ja se raznežim, ja padam u trans na Kikers, pa odakle mi lakovane štikle, šta li sam sanjala?!"

I volim što sam radila ogrlicu po ogrlicu i što sam Kikers radila na kraju, tek pošto sam uradila druge dve. Tek tada sam dobila fotografije cipela. Nisam želela da rasipam pažnju i energiju, da ne znam gde ću pre, već da se posvetim svakom komadu ponaosob.

Evo o čemu ja to:

O jednoj šarenoj u krug.
 O jednoj za more i plažu i teksas i belo.
 
I o jednim cipelama koje nisu na štiklu i nisu crvene.
Fotka preuzeta odavde.
 U mojoj verziji one izgledaju ovako:
 
Sve sam zapakovala tako da se može pretpostaviti gde je šta, uz jedne minđuše i jednu narukvicu gratis.
Ivana mi se javila, kaže da je jako zadovoljna. Moje oduševljene ide fotografiji na kojoj je Tara sa šarenom ogrlicom :)

Ovom prilikom im šaljem mnogo pozdrava!

A šaljem i čestitke Principeti i Nini, pošto su osvojile časopise i minđuše!:)


среда, 30. април 2014.

Neke stvari nikad ne izvetre

Najčešći muški komentar na jednu manju žensku kolekciju nečega je: "A, šta ćeš sa tim?" ili "Šta će ti to?" ili "Ali, nemaš gde da držiš ni one." i sl.

A ženama su stvari potrebne. I potrebne su im u konkretnim količinama.
Ispraviću se: ženama su te stvari neophodne. Čim jednu baciš, vratiš se do kante, zato što ti je tog momenta ipak zatrebalo. I krug je začaran.

Recimo, na kolekciju teglica koju sada imam, nisam preterano ponosna, ali sam svesna da su mi neophodne i nastavljam sa sakupljanjem. Olakšavajuća okolnost je divnost mog čoveka, koji ne razume ali toleriše, pa su ljubav i mir u kući neometani.

Još jedna kolekcija koje ne mogu i ne želim da se otarasim su novine. Imam dobru gomilu YellowCab-a, zatim City Magazina i hrvatskog Cosmopolitan-a. Ova poslednja sada živi u studiju. Ko da baci Miljenka Jergovića i Rujanu Jeger? A Ribafish? Pa, nema šanse! Časopisima uvek možeš da se vratiš, da prelistaš i da se malo inspirišeš, bez obzira od kada su.

Posebno dobra kolekcija mogu biti časopisi sa receptima. Mogu kolači, a može i boja za školsku tablu. Ili boja za teglu; zavisi od vrste recepata koje preferirate.

Tako sam pre neki dan ispreferirala da obojim teglu u prozirno zelenu. Uzmem zimski broj Do!ts-a, nađem i zamesim.
I dobijem jednu blago zelenu teglu za drvene zvezdice.
Ako želite da se igrate, da bojite u zeleno, plavo ili crveno- imate priliku. Kompanija Dots i ja vam poklanjamo dva puta po dva broja. U jednom je recept.
Zimski i prolećni i tako za vas dvoje iz Srbije. Vi izvolite ostaviti jedan lep komentar i jedan lep mejl, a random.org će odlučiti. Uz časopise stižu i Iva did it. minđe :)

Neka zabava počne!

среда, 23. април 2014.

Uskršnje izdanje

Bio je to jedan jako mali krokodil od plastelina, sa gomilom detalja, kao i sve ostale figurice iz tog društva. Krokodila se sećam najbolje: imao je maale noge sa tri crtice da glume kandže i onom uglastom čačkalicom iscrtane krljušti. I imao je najmanje oči na svetu. Male crne mrvice, što kao dete ne možeš da napraviš, nego sve razmrljaš između prstiju.
Ali mama je umela da napravi te oči i te nožice i umela je da napravi sve. I savršenu klovn tortu, i savršen kolač i perle od gline i narukvicu od kanapa i sve to pre blizu trideset godina. Brat i ja smo obletali, pitali "Mogu ja, mogu ja?!" i mogli smo. Pravili smo diivne mešavine svih boja plastelina, koje su savršeno prijanjale uz tepih ♥

Tata je bio majstor na žici. Klešta i žica i čitava gomila figurica. Tu se sećam zvezde i svih tih žičanih komada na gomili i znam kako su zveckali. Naš zadatak je bio da ih kvalitetno zamrsimo i rastegnemo do neprepoznatljivosti. Odlično smo ga obavljali.
Sećam se i obuke za pravljenje frule od vrbe i luka i strele i rezbarenja. Jasno je kako sam izrasla u pravu devojku što uzdiše za dobrom bušilicom i kleštima ♥

Rasli smo u prirodi i rasli smo tako da bih rado taj model postavila kao domaći zadatak i standard u roditeljstvu. Ne da baš svaka devojka uči gađanje strelom pravo u metu, ali da roditeljski cilj bude druženje sa decom i mašta na maksimum.

Ove godine sam se pravila džentlmen, pa sam prepustila da prva heklica bude moja mama. Prva heklica u ukrašavanju uskršnjih jaja. Praznici su, Iskra je jedno potpuno obožavano biće i prilika je više nego prava za igranje kao nekada.

Moj favorit je jasno istaknut. Groktali smo, pevali odjavnu Peppa Pig pesmicu, vrckali figuricom i po pet puta ponovo lepili oči i uši.
Ceo aranžman je bio sa mahovinom, sa patkama i figuricama u posudi sa vodom. Pa malo gnezdo sa još manjim pilićima i hlepčić u obliku zeca. Napravila nam baka.
I kićanka. I dugme. I traka za jaje i kikica za jaje. I hiljadu i jedan detalj.
Ljubav je čudo!

среда, 16. април 2014.

Od Berlina do Miroa preko Valjeva i Hajdelberga

Svi znamo da je ljubav jedna jako komplikovana i ujedno jedna mnogo prosta stvar. Zaljubio si se, lebdiš, trčiš, imaš svu snagu sveta i možeš sve. Udišeš duboko, izdišeš glasno i sa osmehom i osećaš se kao car! Možda malo bolje.
Kada prođe euforija, spustiš se na zemlju i onda voliš jako, do neba, sa tom razlikom što sada vidiš kuda ideš i malo uključiš mozak.

Kada smo se prvi put sreli Berlin i ja, bila sam jako umorna. Bila sam šest godina mlađa, bila sam sama i polomljena od puta koji je bio #$&%/()/%$!!!
"Zdravo, ti si Berlin? Ok, čekaj samo da vidim kako da stignem gde treba, da pitam čiku, da se podsetim nemačkog.. "

Sve što se posle toga desilo, bila je emocija koju sam bolje razumela, tek pošto sam se vratila. Bilo mi je potrebno vreme da shvatim da je ljubav kada dišeš grad i ne znaš gde ideš i nije ni bitno. Ljubav je što mi sada srce treperi na misao o Berlinu, iako nemam ništa konkretno na umu. Znam da me čeka, da pojma nemam kada ću otići, ali ćemo se itekako sresti.
Berlin aprila 2008.g. Fotkala: Željka Fištrek. Volela Berlinski zid: Iva Novičić
Pre par meseci, javila mi se jedna Katarina, sa mnoštvom divnih reči i gotovo identičnim emocijama prema gorepomenutom. Kaže, sada je u Hajdelbergu, ali je do juče živela u Berlinu. "Jao, Hajdelberg!", pogubim se od sreće. "Pa bila sam, pa divan je, pa volim i njega, tako je čaroban!" Jeste, jeste, sve stoji. I ona ga voli, sada tamo studira, ali srce ostalo u Berlinu.

Posle skakanja u mestu od sreće što se Katarina javila, što volimo Berlin, što volimo i Hajdelberg, što ona voli moj nakit... došle smo do miroovskih minđuša koje su joj se posebno svidele i koje bi volela da ima. Može improvizacija, kaže "samo da imaju tvoju energiju". 

Kako je energije bilo na sve strane, napravila sam minđuše. Malo sam istražila šta ona nosi, koje boje dolaze u obzir i stigla sam do ove kombinacije.

I nisam se mogla zaustaviti samo na tim minđušama, već sam spakovala i još jedne, jer znam da joj se uklapa crveno i oker i da može i malo bakarne žice i tako to.
A pošto ona voli Jogiiii, a ja sam imala nekolike kesice viška, spakovala sam i to. I po neki heklani podmetač za šoljice.
Posle toga smo se još malo dopisivale i dopisivale i ja sam skoro spakovala svoj kofer za Berlin; spakovala čoveka, dete... sve. Spakovala u glavi, jer o tome sada samo maštam, ali znam da je mašta ozbiljan igrač i da se snovi itekako ostvaruju.

среда, 9. април 2014.

Čajni blogo-problemi jedne Ive

Ovo je jedan krajnje neprofesionalan post o čaju. Nestručan. Ništa po pravilu! 
Nije da su prethodni čajni postovi bili čista disciplina i pravilnik, ali mislim da je ovaj post za ovaj stadijum mog čajnog razvoja prilična raspuštenost.

O čemu ja to?
Između ostalog, o prejako napravljenoj čajnoj mešavini. 
Ne prevrćite očima, mene to jako muči na ovim fotografijama. I muči me što sam pokušala da koristim novi fotoaparat, pa se za ovo fotkanje ipak vratila starom. Nije išlo..
I jedva sam se setila koji sam to čaj fotkala i pila, jer je prošlo mnoogo vremena od poslednjeg čajnog posta. Pa sam se onda dodatno rastužila, jer sam pisala o čaju koji jako volim, koji sam kupila onda u Zagrebu i za koji sam želela jedan poseban, svečani post.

Ali, koliko god vam se danas čajno jadala, ja ovu mešavinu jako volim. Inače sam već neko vreme u toj zeleni čaj-beli-čaj-voćka-cvetić fazi i rado ih pijem ujutru.

Ova mešavina se zove White Pearls od Fujian i sastav je sledeći: beli čaj Pai mu tan, zeleni čaj Fog tea, Sencha, Lung Ching, Gunpowder, jasmin, jade pearl, cvetovi ruže, jasmina, narandže, suncokreta, komadići trešnje. Čaj je kupljen u Kući zelenog čaja.

Ako želite da budete disciplinovani, pripremajte ovaj čaj onako kako piše: kašičica čaja (3g) na 300ml vode zagrejane na 80°C. Ako želite da ludujete, sipajte onako malo otprilike čaja u vrećicu, prelijte vrelom vodom koja nije proključala i držite 3min. I ako ste raspoloženi, možete staviti malo meda. 

Živeli! 

 




среда, 2. април 2014.

Vreme je za dule

Kaže Ivana, dok smo doručkovali taj savršeni doručak, tog savršenog vikenda: "E, a znate ko bi nam se ovde sada super uklopio? Tamara! Ona sa dredovima; oni što su išli sa decom na Bali i Šri Lanku."
Razmišljam koja Tamara..
Kaže opet Ivana: "E, a ona je dula."
Šta je ona?
"Dula."
Šta je to dula?
"Pa, dula je žena koja pomaže ženi na porođaju, a nije babica i nije medicinsko osoblje i to.."
Ne razumem.
I onda smo malo razgovarali i počela sam polako da razumem.

A onda sam upoznala Tamaru. Pa sam upoznavala Tamaru još malo i još mnogo i isto toliko upoznavala priču o dulama. I jako mi se dopala. I jako sam želela da čujem i vidim o svemu tome još više.

Pre neki vikend, dok je u toku bila Svetska nedelja dula, imala sam priliku.

Zapravo, imali smo je zajedno, moj dragi čovek i ja.

Upoznavanje je trajalo dva dana. Prvog dana su nam se dule predstavile, čuli smo par važnih iskustava i predavanje Mirjane Gnjatić. Bilo je veoma edukativno i interesantno.


I na momente neočekivano zabavno.

Sem teorije, bilo je i malo prakse. Ako imaš dobro društvo iza leđa, a i iza fotoaparata, praksa bude takođe zabavna.

Drugog dana smo gledali film Dula- najbolji saveznik na porođaju.

Moja Adidas polovina je odsustvovala, jer imamo jednu malu kovrdžavu, kojoj rastu zubići i kojoj je društvo morao praviti samo i isključivo tata. A ova mama je revnosno pogledala film i još revnosnije ga prepričavala tom istom tati.

Zato što nas čeka još jedno bebeće iskustvo, koje jedva čekamo


Fotografije: Tamara Zidar