среда, 29. јануар 2014.

Blogov zimski san


Ne stižem da pišem. Ne stižem.
Kada imam najveći nalet inspiracije- nije momenat.
Kada nemam inspiracije- imam vremena, pa budem lenja. Ili umorna. Ili ipak zauzeta. I žao mi je zbog toga.
Ovaj blog je jedno važno mesto i bitno je održavati ga. Svratiti. Svraćate vi, to vidim, ali red je i da se ja pojavim. Vaše posete me raduju i vaši komentari me raduju i vraćaju ovde, kada za to i nisam baš raspoložena.

Ovih dana radimo na studiju. Krečimo, farbamo.. farbamo drugi i treći put. U raznim stilovima.
Studio će biti moje novo malo, veliko, ogromno mesto. Samo moj prostor od dovoljno kvadrata, sa dovoljno svetla i dovoljno bele. Uvešću i pink. I zelenu. I malo prirodne boje drveta, ofkors. Ostalo će biti šareniš materijala. No, o svemu tome korak po korak. Brojimo dane na Instagramu:
Prvi
Drugi
Treći
Četvrti
Peti

Ako bih nastavila sa hronologijom od poslednjeg posta ka ovamo, pisala bih vam ponovo o Zagrebu. O FISTT-u na kom sam izlagala, o Artomatu koji sam posetila i o ljudima koje sam upoznala. I neizmernoj radosti u svemu tome.
A ako bih vam pisala o pre nekoj večeri, pa ka poslednjem postu, pisala bih prvo o radiju, o Tamarinom i mom gostovanju na Radio Beogradu 1. Najjači nalet emocija i utisaka se slegao u povratku iz Beograda, ali tada nisam mogla da pišem. Ali sam maštala i daleko sam stigla.
Radio je moja nova ljubav.
Ako bih vam pisala o stvarima između ta dva, bilo bi tu mnogo postova: bilo bi novih ogrlica sa Blogomanije i novih ogrlica sa FISTT-a. Bilo bi novih narudžbina. I tako novih i dobrih čajeva! Iz Irske i Los Anđelesa. Iz Beograda i Čikaga. Pisala bih i o do!ts-u i poklonila bih vam par brojeva. Pisala bih o februaru i raznim rođendanima i poklonila bih vam nakit. Pisala bih o jednim minđušama i mnogim minđušama. Uradila bih konačno DIY post. Redizajnirala blog i napravila sajt. Pisala o Putospektivi. Pohvalila se čajnim paketićem iz Slovenije. I začinskom nabavkom iz Zagreba. Napravila bih novu kolekciju.

Ali, ja sam jedna žena i jedna mama i jedna sam u ovome. Ne želim da post piše neko drugi; ne želim da bilo koji element pravi neko drugi. Niti da fotka neko drugi. Niti da se bilo šta ponovi ili ukalupi. I trudiću se da istrajem u tome, ali negde nešto nekad mora sačekati. Ovako kako sada čeka blog. I vi. I hvala vam što ste strpljivi, što ste tu i što ostavljate divne komentare podrške.
Upoznala sam mnogo dobrih i veoma dragih ljudi zahvaljujući svemu ovome i neizmerno sam srećna zbog toga.

среда, 15. јануар 2014.

Sensa grad sreće i šalova

Između dva Zagreba bio je Beograd.

Beograd, TC Ušće i u njemu Sensa grad sreće. I tu ja. Pozvana da držim radionicu.

Fotografija: Tamara Dragović
Između ove i one i ove ideje za pravljenje nečega od kanapa, ipak sam se odlučila za vunu.
Zato što je zima (ili bi bar trebalo da bude), zato što je najlepše sada igrati se vunom i zato što je super da nešto što si napravio odmah poneseš. I odmah staviš da budeš lep i praviš se važan;)
E, zato sam odlučila da pravimo šalove od vune, pletene na prste.

Fotografija: Tamara Dragović
Donela sam vunu u deset različitih boja i igra je počela.
Pleli smo, smejali smo se i smešili.
Fotografija: Tamara Dragović
Uposlili smo prste i do kraja radionice smo imali deset dugih šalova.
Fotografija: Tamara Dragović
Neki su ih poneli kući, da dovrše; neki su ih završili, ali su svi bili jako radosni što su naučili i napravili nešto novo.
I jako mi je drago zbog toga.
A posebno mi je drago što sam upoznala jednu Ljiljanu.
Fotografija: Tamara Dragović
Ljiljana me jako obradovala! Zato što je uopšte došla. Zato što je odlučila da nešto nauči. Odlučila se za manje televizije i više heklanja. Bila je uporna, strpljiva i vredna. I naučila je da isplete sebi šal. Bravo!

Ko je rekao: "A maatoor sam ti ja za učenje!" neka izvoli u ćošak.

Hvala Sensi na pozivu.
Hvala Tamari Dragović na fotografijama.