среда, 10. август 2016.

Priča o glini

Kada je glina i priča o glini u pitanju - zatreperim. Oči porastu, uši takođe. Stanem, krenem, uozbiljim se, nasmejem se, zasijam, pošizim od uzbuđenja, radosti, strasti... svega!
Nisam znala koliki je to san bio, dok se nije ostvario. Dok nisam dobila improvizovani vaučer za kurs keramike. Na rođendan.



Posle četiri sata časa, koliko traje svaki, svake subote, ja nisam umorna, potrošena ili gladna. Ja sam u petoj brzini, izlećem pomahnitalo na ulicu i ne znam gde pre i šta pre i kako i kada da sve to uradim sa tom magijom od blata što se peče na milijardu stepeni i ima krš nekih pravila koja nikako da pohvatam.

 

Da li glazura ili engoba, da li prvo visoka ili prvo biskvit, da li glazura preko engobe ili obrnuto, da li glazura pre ili posle biskvita? I šta sad sa tolikim mogućnostima da radim?
I kako da kupim točak od stoiljada evra odma sad odma i peć od pola miliona i kako da sve to smestim na terasu? I šta da radim sa tolikim činijama i šoljama i posudama i tacnama u životu, kad ni ove ne znam gde da držim?
Ne znam, ali glina je postala moja strast i tek smo počeli. Ima da stane na terasu, ima da imamo kuću od sudova i kraj.





Kasnije su mi se uključile lampice za perle i nakit. Rekao bi čovek da je to prvo, inicijalno, da sam zbog toga krenula, ali nisam. Kada sam shvatila da mogu da pravim keramičke perle, kada sam shvatila kako se prave, kada sam krenula da ih pravim, mazim i grlim.. dokusurila sam se.
Otvorile su se nove opcije, mogućnosti i rešenja i bilo mi je jasno da kurs neće trajati preporučena minimalna tri meseca, nego malo duže. Ili mnogo duže.



Jednoj keramičkoj perli je potrebno mnogo vremena, rada i truda, da od komada zemlje postane šarmantna kugla.




Da bi perla bila velika a nosiva, mora biti šuplja. Da bi bila šuplja, potreban joj je kalup. Da bi bila kakva bih ja volela da bude - napravićemo joj custom kalup. Ili dva. I praviti perle u kalupima dan i noć, a češće noć.



Staviti taman gline, staviti glinu taman svežine, biti strpljiv pa sačekati da se spoji kako treba, biti nežan pa ne ugnječiti tako sveže. Osušiti kuglu na taman da se da rezbariti, rezbariti a ne probušiti, rezbariti a ne ugnječiti i polomiti. Izdržati da ne pipkaš svaki čas jelgotovojelgotovo ili mogla sam još samo trunku ovde. Ne. Ne pipaj, pokvarićeš.





Rezbarila sam s ljubavlju, glačala kašikom ( glačala u pogrešnoj fazi, al' neka me kad volim ), lupkala varjačom da dobije željeni oblik, bušila male rupe, bušila srednje, bušila velike... divila im se u svakoj fazi razvoja i nemala trunku strpljenja da vidim kakve će biti gotove.







Šmirglane su, farbane, šarane, potapane, vrtene, sušene.
Psovala sam oksid gvožđa i pokušavala da zapamtim koji je onaj što se lakše skida sa ruku.
Transportovala sam ih od škole do kuće, držala u krilu i umotavala najbrižnije na svetu.
I onda, kada su konačno bile gotove i kada sam konačno bila spremna da se razdvojimo, napravila novu kolekciju.
Nove kugle u mom životu uklopljene su uz heklane perle, uz drvene perle, uz lanac, voskirani konac i džins. I još po nešto.



























Da se razumemo, sve ovo ne bi postalo ovolika pasija da moji učitelji, Marija Milin i Aleksandar Vac nisu imali brdo strpljenja i entuzijazma i da im se oči nisu caklile na moje ideje i hiljadu i jedan prohtev.
I, pre svega, sve ovo ne bi imalo prostora da postane ovolika pasija da nije podrške za čuvanje dece, uspavljivanje i borbu lavovsku dok se Novičićeva bavi keramikom. I posle toga do pola noći priča o svojim impresijama.

A kakve su vaše impresije?