петак, 27. март 2015.

Video u kućnim čarapama

Imam dva nova posta u draftu. Čekaju da ode još jedna dečja bolest i dođe inspiracija.
Blog čeka da zaživi, pošto mu obučem novo zaglavlje.
Stranica čeka da se usudim da pozdravim ljude na Fejsbuku. Što me duže nema, to mi je teže.
Instagram živi.

U međuvremenu sam snimila video. Prototip zamišljenog videa, zapravo.

U toku je svetska nedelja dula i tim povodom su naše dule zamolile žene koje su imale dulu na porođaju, da sebe snime i kažu zašto su želele da dula prisustvuje porođaju i kako im je najviše pomogla.

Rok do nedelje? Nema šanse. Iskra temperaturu, ja temperaturu.. dakle, nema šanse.
Produžen rok do srede. Nema šanse. Iskra i dalje temperaturu; ja nemam ali u haosu smo. Pravom i nikad dužem.
Rok do srede. Danas je sreda. Hajde da probam.
Spavaju.
Skiciram na brzaka, ispišem na brzaka, merim temperaturu, zumiram, snimim, izbrišem, snimim, ispraznim bateriju. Stavim rendani krompir u čarapice.
Ubacim, snimim, izbrišem. Loše kadrirano. Krivo. Ne vidi se glava. Ne vidi se papir. Ne vide se slova. Hajde još jednom. Mračno. Raširim veš.
Upalim svetlo, snimim. Na tom svetlu se vidi sve: podočnjaci, podadulost, neispavanost, umor, premor, briga. Izbrišem.

Pošaljem Tamari.
Gle, ja sam probala, evo ti najbolja verzija, ali ovo za svet nije.
Okej, biramo muziku, nek ide život.

I ceo dan virim iza zavese i gledam u šerove, lajkove, komentare i broj pregleda.
Shvatam da ću danas morati da uzmem mikrofon i kažem vam najglasnije i najveće hvala.
Hvala, što ste pored lošeg svetla i frizure, nevaljalog bloka i stare majice prepoznali i vrednovali poentu i bili iskreni o svojim emocijama. Divni ste.