среда, 30. април 2014.

Neke stvari nikad ne izvetre

Najčešći muški komentar na jednu manju žensku kolekciju nečega je: "A, šta ćeš sa tim?" ili "Šta će ti to?" ili "Ali, nemaš gde da držiš ni one." i sl.

A ženama su stvari potrebne. I potrebne su im u konkretnim količinama.
Ispraviću se: ženama su te stvari neophodne. Čim jednu baciš, vratiš se do kante, zato što ti je tog momenta ipak zatrebalo. I krug je začaran.

Recimo, na kolekciju teglica koju sada imam, nisam preterano ponosna, ali sam svesna da su mi neophodne i nastavljam sa sakupljanjem. Olakšavajuća okolnost je divnost mog čoveka, koji ne razume ali toleriše, pa su ljubav i mir u kući neometani.

Još jedna kolekcija koje ne mogu i ne želim da se otarasim su novine. Imam dobru gomilu YellowCab-a, zatim City Magazina i hrvatskog Cosmopolitan-a. Ova poslednja sada živi u studiju. Ko da baci Miljenka Jergovića i Rujanu Jeger? A Ribafish? Pa, nema šanse! Časopisima uvek možeš da se vratiš, da prelistaš i da se malo inspirišeš, bez obzira od kada su.

Posebno dobra kolekcija mogu biti časopisi sa receptima. Mogu kolači, a može i boja za školsku tablu. Ili boja za teglu; zavisi od vrste recepata koje preferirate.

Tako sam pre neki dan ispreferirala da obojim teglu u prozirno zelenu. Uzmem zimski broj Do!ts-a, nađem i zamesim.
I dobijem jednu blago zelenu teglu za drvene zvezdice.
Ako želite da se igrate, da bojite u zeleno, plavo ili crveno- imate priliku. Kompanija Dots i ja vam poklanjamo dva puta po dva broja. U jednom je recept.
Zimski i prolećni i tako za vas dvoje iz Srbije. Vi izvolite ostaviti jedan lep komentar i jedan lep mejl, a random.org će odlučiti. Uz časopise stižu i Iva did it. minđe :)

Neka zabava počne!

среда, 23. април 2014.

Uskršnje izdanje

Bio je to jedan jako mali krokodil od plastelina, sa gomilom detalja, kao i sve ostale figurice iz tog društva. Krokodila se sećam najbolje: imao je maale noge sa tri crtice da glume kandže i onom uglastom čačkalicom iscrtane krljušti. I imao je najmanje oči na svetu. Male crne mrvice, što kao dete ne možeš da napraviš, nego sve razmrljaš između prstiju.
Ali mama je umela da napravi te oči i te nožice i umela je da napravi sve. I savršenu klovn tortu, i savršen kolač i perle od gline i narukvicu od kanapa i sve to pre blizu trideset godina. Brat i ja smo obletali, pitali "Mogu ja, mogu ja?!" i mogli smo. Pravili smo diivne mešavine svih boja plastelina, koje su savršeno prijanjale uz tepih ♥

Tata je bio majstor na žici. Klešta i žica i čitava gomila figurica. Tu se sećam zvezde i svih tih žičanih komada na gomili i znam kako su zveckali. Naš zadatak je bio da ih kvalitetno zamrsimo i rastegnemo do neprepoznatljivosti. Odlično smo ga obavljali.
Sećam se i obuke za pravljenje frule od vrbe i luka i strele i rezbarenja. Jasno je kako sam izrasla u pravu devojku što uzdiše za dobrom bušilicom i kleštima ♥

Rasli smo u prirodi i rasli smo tako da bih rado taj model postavila kao domaći zadatak i standard u roditeljstvu. Ne da baš svaka devojka uči gađanje strelom pravo u metu, ali da roditeljski cilj bude druženje sa decom i mašta na maksimum.

Ove godine sam se pravila džentlmen, pa sam prepustila da prva heklica bude moja mama. Prva heklica u ukrašavanju uskršnjih jaja. Praznici su, Iskra je jedno potpuno obožavano biće i prilika je više nego prava za igranje kao nekada.

Moj favorit je jasno istaknut. Groktali smo, pevali odjavnu Peppa Pig pesmicu, vrckali figuricom i po pet puta ponovo lepili oči i uši.
Ceo aranžman je bio sa mahovinom, sa patkama i figuricama u posudi sa vodom. Pa malo gnezdo sa još manjim pilićima i hlepčić u obliku zeca. Napravila nam baka.
I kićanka. I dugme. I traka za jaje i kikica za jaje. I hiljadu i jedan detalj.
Ljubav je čudo!

среда, 16. април 2014.

Od Berlina do Miroa preko Valjeva i Hajdelberga

Svi znamo da je ljubav jedna jako komplikovana i ujedno jedna mnogo prosta stvar. Zaljubio si se, lebdiš, trčiš, imaš svu snagu sveta i možeš sve. Udišeš duboko, izdišeš glasno i sa osmehom i osećaš se kao car! Možda malo bolje.
Kada prođe euforija, spustiš se na zemlju i onda voliš jako, do neba, sa tom razlikom što sada vidiš kuda ideš i malo uključiš mozak.

Kada smo se prvi put sreli Berlin i ja, bila sam jako umorna. Bila sam šest godina mlađa, bila sam sama i polomljena od puta koji je bio #$&%/()/%$!!!
"Zdravo, ti si Berlin? Ok, čekaj samo da vidim kako da stignem gde treba, da pitam čiku, da se podsetim nemačkog.. "

Sve što se posle toga desilo, bila je emocija koju sam bolje razumela, tek pošto sam se vratila. Bilo mi je potrebno vreme da shvatim da je ljubav kada dišeš grad i ne znaš gde ideš i nije ni bitno. Ljubav je što mi sada srce treperi na misao o Berlinu, iako nemam ništa konkretno na umu. Znam da me čeka, da pojma nemam kada ću otići, ali ćemo se itekako sresti.
Berlin aprila 2008.g. Fotkala: Željka Fištrek. Volela Berlinski zid: Iva Novičić
Pre par meseci, javila mi se jedna Katarina, sa mnoštvom divnih reči i gotovo identičnim emocijama prema gorepomenutom. Kaže, sada je u Hajdelbergu, ali je do juče živela u Berlinu. "Jao, Hajdelberg!", pogubim se od sreće. "Pa bila sam, pa divan je, pa volim i njega, tako je čaroban!" Jeste, jeste, sve stoji. I ona ga voli, sada tamo studira, ali srce ostalo u Berlinu.

Posle skakanja u mestu od sreće što se Katarina javila, što volimo Berlin, što volimo i Hajdelberg, što ona voli moj nakit... došle smo do miroovskih minđuša koje su joj se posebno svidele i koje bi volela da ima. Može improvizacija, kaže "samo da imaju tvoju energiju". 

Kako je energije bilo na sve strane, napravila sam minđuše. Malo sam istražila šta ona nosi, koje boje dolaze u obzir i stigla sam do ove kombinacije.

I nisam se mogla zaustaviti samo na tim minđušama, već sam spakovala i još jedne, jer znam da joj se uklapa crveno i oker i da može i malo bakarne žice i tako to.
A pošto ona voli Jogiiii, a ja sam imala nekolike kesice viška, spakovala sam i to. I po neki heklani podmetač za šoljice.
Posle toga smo se još malo dopisivale i dopisivale i ja sam skoro spakovala svoj kofer za Berlin; spakovala čoveka, dete... sve. Spakovala u glavi, jer o tome sada samo maštam, ali znam da je mašta ozbiljan igrač i da se snovi itekako ostvaruju.

среда, 9. април 2014.

Čajni blogo-problemi jedne Ive

Ovo je jedan krajnje neprofesionalan post o čaju. Nestručan. Ništa po pravilu! 
Nije da su prethodni čajni postovi bili čista disciplina i pravilnik, ali mislim da je ovaj post za ovaj stadijum mog čajnog razvoja prilična raspuštenost.

O čemu ja to?
Između ostalog, o prejako napravljenoj čajnoj mešavini. 
Ne prevrćite očima, mene to jako muči na ovim fotografijama. I muči me što sam pokušala da koristim novi fotoaparat, pa se za ovo fotkanje ipak vratila starom. Nije išlo..
I jedva sam se setila koji sam to čaj fotkala i pila, jer je prošlo mnoogo vremena od poslednjeg čajnog posta. Pa sam se onda dodatno rastužila, jer sam pisala o čaju koji jako volim, koji sam kupila onda u Zagrebu i za koji sam želela jedan poseban, svečani post.

Ali, koliko god vam se danas čajno jadala, ja ovu mešavinu jako volim. Inače sam već neko vreme u toj zeleni čaj-beli-čaj-voćka-cvetić fazi i rado ih pijem ujutru.

Ova mešavina se zove White Pearls od Fujian i sastav je sledeći: beli čaj Pai mu tan, zeleni čaj Fog tea, Sencha, Lung Ching, Gunpowder, jasmin, jade pearl, cvetovi ruže, jasmina, narandže, suncokreta, komadići trešnje. Čaj je kupljen u Kući zelenog čaja.

Ako želite da budete disciplinovani, pripremajte ovaj čaj onako kako piše: kašičica čaja (3g) na 300ml vode zagrejane na 80°C. Ako želite da ludujete, sipajte onako malo otprilike čaja u vrećicu, prelijte vrelom vodom koja nije proključala i držite 3min. I ako ste raspoloženi, možete staviti malo meda. 

Živeli! 

 




среда, 2. април 2014.

Vreme je za dule

Kaže Ivana, dok smo doručkovali taj savršeni doručak, tog savršenog vikenda: "E, a znate ko bi nam se ovde sada super uklopio? Tamara! Ona sa dredovima; oni što su išli sa decom na Bali i Šri Lanku."
Razmišljam koja Tamara..
Kaže opet Ivana: "E, a ona je dula."
Šta je ona?
"Dula."
Šta je to dula?
"Pa, dula je žena koja pomaže ženi na porođaju, a nije babica i nije medicinsko osoblje i to.."
Ne razumem.
I onda smo malo razgovarali i počela sam polako da razumem.

A onda sam upoznala Tamaru. Pa sam upoznavala Tamaru još malo i još mnogo i isto toliko upoznavala priču o dulama. I jako mi se dopala. I jako sam želela da čujem i vidim o svemu tome još više.

Pre neki vikend, dok je u toku bila Svetska nedelja dula, imala sam priliku.

Zapravo, imali smo je zajedno, moj dragi čovek i ja.

Upoznavanje je trajalo dva dana. Prvog dana su nam se dule predstavile, čuli smo par važnih iskustava i predavanje Mirjane Gnjatić. Bilo je veoma edukativno i interesantno.


I na momente neočekivano zabavno.

Sem teorije, bilo je i malo prakse. Ako imaš dobro društvo iza leđa, a i iza fotoaparata, praksa bude takođe zabavna.

Drugog dana smo gledali film Dula- najbolji saveznik na porođaju.

Moja Adidas polovina je odsustvovala, jer imamo jednu malu kovrdžavu, kojoj rastu zubići i kojoj je društvo morao praviti samo i isključivo tata. A ova mama je revnosno pogledala film i još revnosnije ga prepričavala tom istom tati.

Zato što nas čeka još jedno bebeće iskustvo, koje jedva čekamo


Fotografije: Tamara Zidar