среда, 30. новембар 2016.

Neobjavljene, a lepe. Priča treća.

Nisam vam ja neka sa datumima.

Da sam kao što nisam, pisala bih ovaj post pre dva dana.
Obzirom da sam takva kakva jesam, pišem ga danas, dva dana posle.
Dva dana posle tačno godinu dana od kako živimo u Beogradu, u ovom stanu.
Dva dana i godinu dana od kako on ima drugi posao; od kako imamo drugi život, drugi vrtić, druge tablice, knjižice, karte i kartice. Drugi komšiluk, bakaluk; drugu baku na pijaci i tetu u Pošti.



Oni su otišli daleko.
Baš daleko, preko okeana, preko mora i gora.
I otišli su, jer ima godinu i kusur dana od kako njihov on ima drugi posao.
Otišli su iz prostora koji su montirali baš da im se sviđa, baš da ga vole i da se u njemu ušuškaju.
Da im dnevna soba bude kao suncokret, da garnitura bude braon, a zid žut; da ona stavi svoju omiljenu zelenu na zid na koji ona hoće i da klupa sa srcetom bude na terasi.
A onda je na red došla selidba.
I njihova i naša.

Onda je trebalo da ja svoju kofu bele farbe unesem u njihovu i njenu zelenu i žutu zonu.
To nije lako. Nije lako nekome prefarbati zelenu belom, znate. I žutu.
Nije ni njima bilo lako da sve svoje stvari spakuju u kutije, da danima na tim kutijama pišu neka slova, da kobajagi znaju gde je šta. I da to sve odnesu na jedno mesto za čekanje.

Želela sam da nam svima bude malo lakše u situacijama u kojima smo se nalazili; kojima smo se u osnovi veoma radovali, ali koje su u istoj toj osnovi veoma stresne, koliko god dobre i lepe bile.

Zato sam napravila ogrlicu.
Napravila sam im stan za poneti.
Raspored kakav im je ostao u glavi i u srcu, a da može da se stavi oko vrata ili da se samo spakuje onako u torbu, pa da se ima sa sobom.




Zelen kanap, pa na njega: braon ulazna vrata, malo belog zida u predsoblju i svetlo drvo prirodno za plakar sa strane. Onda boja i materijal parketa, pa kamen za pločice, bela vrata špajiza, pult od drveta  i šporet crni. I tako po redu i preko reda: žuti zid u dnevnoj, zelena vrata male terase, žuti luk iznad pulta i braon i braon garnitura. Jedna baš velika slika i lusteri što su baš kao ta perla. Nanizala sam i kupatilo i malu sobu i veliki krevet i na njemu pokrivač. I završila malim drvenim a crvenim srcetom, baš kao što je ta mala crvena i drvena klupa na terasi.



Ovako su stan mogli spakovati u kofer pa u avion i preneti ga na drugi kraj sveta. Da im bude tu, kad zatreba.
A mi smo našu belu bezbrižno namazali, zamazali, ofarbali i zabeleli, da nam bude taman.

I eto, baš godinu dana i dva dana danas, od kako smo prvi put spavali na onom gore krevetu u maloj sobi, dvanaesta perla posle srca crvenog.



среда, 23. новембар 2016.

Neobjavljene, a lepe. Priča druga.

Da se odmah razumemo: priča druga nije tolika inspiracija kao Priča prva.
Priča prva je prva i to je to.
Listam album, gledam koju mi sledeću diktira i hvata me blaga panika što ne mogu da se setim Priče. Panika je utoliko veća što me je na momenat paralisala za svaku sledeću ogrlicu, pa mislim kako zapravo više priča nema, nego samo ogrlice.
Ali nije.
Ne može.
Tako ne ide.
One su tu, jer se bar neka reč vezuje za njih.
A neke se nadovezuju jedna na drugu. Kao ove ovde.

Suknja. 
Od Ane iz prethodnog posta.

Stavila sam izabrane perle na gomilicu, izabrala konce, materijale i opcije i sve to objedinila.


Ova, kao i ona prethodna, a kao i još neke zapravo, se nose u Ljubljani.
A i putuju svetom, znam.
Nije li to divno?

четвртак, 17. новембар 2016.

Neobjavljene, a lepe. Priča prva.

Imam jedan folder, zove se Neobjavljene, a lepe.

I svaki put kad ga prelistam, kažem: Ju, što su lepe!
I zapitam se: A što ih nisam objavila?
I kažem: Šteta što stoje.
I uradim: ništa.
Baš jedno lepo, veliko ništa.

Ne znam zašto je danas taj dan, ali danas je. Od danas ću da objavljujem po malo ili po jednu ili po sve, i da vam pričam priče o njima. Ako se setim. Ili ako ih nađem. Ali, pokušaću, stvarno.
Nije neko vreme za pravljenje čestite koncepcije i disciplinovano sprovođenje iste.
Vreme mi je gomile čistog i prljavog veša, vreme mi je rasturenih igračaka po stanu i studija zatrpanog materijalima i neznamvišečim. Vreme mi je haotičnog, ali rada.
Nekad je, izgleda, baš takvo vreme pravo vreme za početi nešto.

Dakle: prva.



Za Anu. Pravile smo je po suknji. Poslala mi je fotke suknje, pa smo poklapale nijanse, kombinovale materijale i uklapale sve to u ovaj model ogrlice. Obzirom da su oba dela heklana koncem, izabrala sam dva različita rada.
Lepa roze i lepa ljubičasta, sa baš tom narandžastom. I malo srebrnih detalja. Baš kao sa slike:



Danas je Ani rođendan. Nije da sam montirala da baš danas pišem post i da pišem baš o Ani i njenoj ogrlici, ali neki fakat dobar random je to super namestio.

Zato Ana, srećan ti rođendan!