среда, 30. новембар 2016.

Neobjavljene, a lepe. Priča treća.

Nisam vam ja neka sa datumima.

Da sam kao što nisam, pisala bih ovaj post pre dva dana.
Obzirom da sam takva kakva jesam, pišem ga danas, dva dana posle.
Dva dana posle tačno godinu dana od kako živimo u Beogradu, u ovom stanu.
Dva dana i godinu dana od kako on ima drugi posao; od kako imamo drugi život, drugi vrtić, druge tablice, knjižice, karte i kartice. Drugi komšiluk, bakaluk; drugu baku na pijaci i tetu u Pošti.



Oni su otišli daleko.
Baš daleko, preko okeana, preko mora i gora.
I otišli su, jer ima godinu i kusur dana od kako njihov on ima drugi posao.
Otišli su iz prostora koji su montirali baš da im se sviđa, baš da ga vole i da se u njemu ušuškaju.
Da im dnevna soba bude kao suncokret, da garnitura bude braon, a zid žut; da ona stavi svoju omiljenu zelenu na zid na koji ona hoće i da klupa sa srcetom bude na terasi.
A onda je na red došla selidba.
I njihova i naša.

Onda je trebalo da ja svoju kofu bele farbe unesem u njihovu i njenu zelenu i žutu zonu.
To nije lako. Nije lako nekome prefarbati zelenu belom, znate. I žutu.
Nije ni njima bilo lako da sve svoje stvari spakuju u kutije, da danima na tim kutijama pišu neka slova, da kobajagi znaju gde je šta. I da to sve odnesu na jedno mesto za čekanje.

Želela sam da nam svima bude malo lakše u situacijama u kojima smo se nalazili; kojima smo se u osnovi veoma radovali, ali koje su u istoj toj osnovi veoma stresne, koliko god dobre i lepe bile.

Zato sam napravila ogrlicu.
Napravila sam im stan za poneti.
Raspored kakav im je ostao u glavi i u srcu, a da može da se stavi oko vrata ili da se samo spakuje onako u torbu, pa da se ima sa sobom.




Zelen kanap, pa na njega: braon ulazna vrata, malo belog zida u predsoblju i svetlo drvo prirodno za plakar sa strane. Onda boja i materijal parketa, pa kamen za pločice, bela vrata špajiza, pult od drveta  i šporet crni. I tako po redu i preko reda: žuti zid u dnevnoj, zelena vrata male terase, žuti luk iznad pulta i braon i braon garnitura. Jedna baš velika slika i lusteri što su baš kao ta perla. Nanizala sam i kupatilo i malu sobu i veliki krevet i na njemu pokrivač. I završila malim drvenim a crvenim srcetom, baš kao što je ta mala crvena i drvena klupa na terasi.



Ovako su stan mogli spakovati u kofer pa u avion i preneti ga na drugi kraj sveta. Da im bude tu, kad zatreba.
A mi smo našu belu bezbrižno namazali, zamazali, ofarbali i zabeleli, da nam bude taman.

I eto, baš godinu dana i dva dana danas, od kako smo prvi put spavali na onom gore krevetu u maloj sobi, dvanaesta perla posle srca crvenog.



11 коментара:

  1. Pa ti si, ženo, predivna! U svakom pogledu. <3 <3 <3

    ОдговориИзбриши
  2. Mnogo sam se raznezila. Kakva emotivna prica! I ogrlica sa dusom! Veliki pozdrav.

    ОдговориИзбриши
  3. Читам и падам у несвест. Па ти си у стању цео живот да нанижеш на канап, како не би један стан. Нежна и танана Ива, осећа праве вибрације. То не може свако.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Tvoj komentar je jedan od onih na koje ne umem da odgovorim, a pročitala sam više puta.
      Hvala ti.

      Избриши
  4. Pročitala Priču prvu,pa drugu,pa treću...i sve su lepe,ali ova treća...!!!! Pa ona niže knedlu do knedle u mom grlu , što proizvodi malu bisernu perlu na mom obrazu. Ahhh...KAKVA PRIČA!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala. Nije mala stvar kada se nešto dopadne do te perlaste, biserne mere :)

      Избриши